Uvod
Kasni srednji i rani novi vijek, doba kada Osmansko Carstvo na velika vrata ulazi u europsku politiku, obilježeni su posvemašnjim procesom izgradnje (rano)modernih država (Staadsbildunprozess) u sklopu kojega dolazi i do ukrepljivanja političkih jedinica. Rezultat istoga je formiranje policentričnog političkog sustava u ranomodernoj Europi u kojoj su se nekoliko velikih sila konstantno borile za prevlast . Odnosi dviju od tih nekoliko sila ranomoderne Europe, Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike tema je ovoga rada. Kao i odnosi drugih velikih sila i ovaj je odnos veoma ambivalentan. S jedne strane obilježen je sve naglašenijom vjerskom razlikom (proces konfesionalizacije- Neki oblik možda progon kizilbaša za Selima I i politika Šaha Ismaila prema Sunitima) i brojnim brutalnim ratovima. S druge strane isti je obilježen (za obije strane) unosnom trgovinom i veoma zanimljivim diplomatskim odnosima. Složena priroda toga odnosa uvelike definira strukturu ovoga rada. Prvi dio rada (u maniri historiografije 19. stoljeća) bavit će se prvenstveno poviješću političkih odnosa Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike. Ovo je zbog svoje obrađenosti u historiografiji najveći dio rada i u pravilu se koncentrira na vojun povijet. Drugi dio seminara izlazi iz okvira političke i vojne povijesti i nastoji se baviti strukturnim odrednica odnosa. Od velike važnosti za ovaj dio je unosna trgovina Venecije i Osmanlija kao i brojne (prvenstveno negative) pojave koje je prate od korupcije na razini nižih osmanskih vlasti u Bosanskom beglerbegluku i hercegovačkom sandžaku do visokih spletki na Porti. Treći dio obratit će temu dvije iz područja mikrohistorije, povijesti iz očiju malih (običnih) ljudi.
Pad najvećeg srednjovjekovnog pomorskog carstva
U kasni srednji vijek Venecija ulazi kao najveća pomorska sila u Europi. Njezina flota veća je od flote rivala poput Dubrovnika i Geonve Za razliku od njih Venecija posjeduje broje prekomorske posjede organizirane u Stato da Mar (Dominioni da Mar). Tri glavna dijela toga područja su istočo-jadranski posjedi, jonsko egejski posjedi i levantski posjedi. Istočno- jadranski posjedi uključuju područje Mletačke Dalmacije (kupljene 1409): od Cres do Boke, te područja Mletačke Albanije (nakon gubitaka Bara, Ulcinja i Shkodera svela se na gradove: Kotor, Risan, Perast, Tivat, Herceg Novi, Budva, Sutomore i njihovu okolicu).
Na jonskom i egejskom moru Venecija je, također posjedovala mnoge prostore. Bili su to poluotoci Moreja (Peloponez) i Negropont (Eubeja), i broni otoci uključujući:Krf, Santa Maura, Kefalonija, Zante, Cerigo, Cerigotto, Andros , Tinos, Naksok, Tenedos i dva najvažnija Cipar i Kreta (Kandija). Na Peloponezu su se nalazile dvije najvažnije Mletačke utvrde istočnoga Sredozemlja Koron i Modon (Oculus et manus civitatis nostrae). Do kraja Republike kroz brojne sukobe s Osmanlijama od Jonsko-egejskih posjeda neće ostati gotovo ništa.
Od kraja 14. stoljeća Venecija postaje dominantna na Istoku, slabi pozicija Genove, a Republici se pokorava i Bizantsko Carstvo koje je na umoru. No prodiranjem Turaka na europsko tlo (prvi stečeni posjed – Galipolje), iz svoje nove prijestolnice Jedrena kreću u pobjedničke pohode u svim pravcima, a mnoga latinska gospoda moraju prihvatiti sultanovu vlast. Iako se sukob između Venecije i Osmanlija nazirao, Republika je ipak nastojala ga izbjeći izazvati („mi smo trgovci, ne možemo bez njih“), zbog čega se Mlečani nastoje nagoditi s Turcima potpisivajući različite ugovore i trgovačke povlastice (prve već 1368.). Jedno je tursko izaslanstvo čak posjetilo 1384. grad svetog Marka, a mletački je izaslanik bio na dvoru Murata I., gdje su padala različita obećanja i život u miru. Ugovor iz 1406. jamči Mlecima slobodu kretanja u Osmanskom Carstvu, a sultan se obavezuje da neće povisivati namete. Republika je nastojala biti obzirna prema Turcima pa je pripreme Zapada za križarski pohod na Nikopolje odbila. Odbila je i ponudu Manuela II da zavlada Carigradom, brinući se isključivo za trgovačke interese.
Istočna politika Venecije u prvoj polovici 15. stoljeća
Pretpostavljajući da će Bizantsko Carstvo propasti i da će sam Carigrad zauzeti Osmanlije Venecija se nastojala osigurati zauzevši najčvršći bedem carstva na Istoku, Eubeju, te brojen teritorije na helenskom kopnu (markizat Bodonica, atensko vojvodstvo od 1395-1402., 1388. Argos i luku Naupliju) anketirala je i strateški važne otoke Mikonos i Tinos. Godine 1423. od despota Andronika Komnena kupuju Solun (otimajući ga Muratu I.) za 50.000 dukata, što je bila točka od ključne važnosti, a predviđanja su bila da to postane „drugom Venecijom“. Venecija se zapravo trudila od Osmanlija uzeti sve što se od Bizantskog Carstva dalo spasiti, tako pokušavajući sačuvati svoju trgovačku premoć, u čemu je im je pomagalo i takvo shvaćanje pravoslavnih stanovnika Bizantskoga Carstva (Grka) koji su se sami stavljali pod zaštitu Republike: 1451. Egina, 1453. Skiros, Skiatos i Skopelos, 1462. Monemvasia. U svemu tome, Republici je išla u korist anarhija koja je vladala u Osmanskom Carstvu početkom 15. Stoljeća. Naime, nakon što je Timur Lenk u bitci kod Angore zarobio sultana Bajazita I u Carstvu je izbio rat za baštinu u kojem su sudjelovali njegovi sinovi Sulejman, Musa, Mehmed i i Isa. Nakon rata Osmalnije konsolidiraju kontrolu nad Dardanelima vladali putem koji je vodio prema Carigradu i u Crno more, a počinju i i s izgradnjom moćne mornarice.
Markovi seminari 